Duhovnost je moj glavni orijentir

Naša je sugovornica nagrađivana dramska umjetnica Marija Sekelez, jedna od najuspješnijih naših kazališnih ravnateljica, koja je punih šesnaest godina vodila Gradsko kazalište Žar ptica u Zagrebu i pretvorila ga u oazu kreativnosti i pozitivne energije za mnogobrojnu dječju i odraslu publiku. Za svojega mandata realizirala je čak 59 premijera te mnogobrojna gostovanja u zemlji i inozemstvu, a utemeljila je i Naj, naj, naj festival, koji se održava svako proljeće i okuplja kazališta iz zemlje i inozemstva. Povod je za ovaj razgovor njezin odlazak u mirovinu i nastavak glumačkoga putovanja.

Gospođo Sekelez, upravo ste dovršili svoj uspješan put ravnateljice Žar ptice u Zagrebu i krenuli u nove izazove. Što izdvajate kao najveće dosege?

Najveći je doseg taj što je jedno takoreći nepostojeće kazalište uspjelo tijekom tih godina postati vrhunsko, nezaobilazno, iznimno uspješno i posjećeno mjesto, gdje publika upravo hrli na sve naše predstave i što naše uspješnice godišnje pogleda oko 45.000 do 50.000 mladih gledatelja te što smo uspjeli visokim estetskim i etičkim dometima odgojiti pravu kazališnu publiku. Naravno da je svemu tome prethodio iscrpljujući trud i zalaganje svih zaposlenih, no nadljudski napor i hod po mukama zaboravljaju se kad uspijete u nevjerojatnoj misiji gotovo ni od čega stvoriti nešto tako lijepo i uspješno kao što je GK Žar ptica. Za one koji ne znaju što je sve prethodilo ovom uspjehu dovoljno je u kratkim crtama navesti da zgrada nije bila uopće upisana na kazališnu mapu Zagreba i da smo od šest izvedbi godišnje ubrzo došli do tristo, što je rezultiralo time da nas je u ovih šesnaest godina posjetilo više od 720.000 gledatelja. Ne želim se ni osvrtati na sve prepreke tehničke i administrativne naravi koje sam zatekla i koje su se morale paralelno i najbrže moguće rješavati skupa s revitalizacijom kazališnoga repertoara. No to je sve sada iza mene i sretna odlazim želeći da moji žar-ptići njeguju i vole svoje kazalište kako bi se vinulo u još veće visine.

Po čemu je posebno vaše kazalište, u repertoarnom smislu, s obzirom na ansambl, redatelje, gledatelje?

Meni je uvijek najvažnije bilo da imam izvrstan naslov i isto takav autorski tim pa promašaja nije ni bilo. A što se glumaca tiče, ono što se u početku činilo hendikepom (tj. ukupno šest zaposlenih glumaca) pokazalo se kao prednost jer smo mogli angažirati kazališne legende kao što su Pero Kvrgić, Marija Kohn, Špiro Guberina, Nada Subotić, Ana Karić, Kruno Šarić, Branka Cvitković, do izvrsnih glumaca srednje generacije kao što su Suzana Nikolić, Enes Kišević, Sven Šestak, Siniša Ružić, Biserka Ipša, Hrvoje Zalar, Vili Matula, a da ne spominjem uistinu velik broj najmlađih glumaca, poput Filip Križana, koji su svoje prve šanse dobili i opravdali upravo u Žar ptici. Taj amalgam iskustva i mladenačkoga zanosa učinio je naše predstave uistinu posebnima, tako da me sve to podsjeća na zlatno doba ITD-a kad se radilo na isti način, a i sama sam u tome sudjelovala. Ukratko, ako odaberete najbolje od najboljeg, a to je bio moj kriterij tada, ni rezultat ne može podbaciti. Više od četiristo divnih umjetnika prošlo je kroz Žar pticu, ostavilo neizbrisiv trag i učinilo naše kazalište nezaobilaznim mjestom gdje je svaka premijera – a one su zaista različitih žanrova i estetskih pristupa – uvijek bila neodoljivi mamac za našu dragu publiku, koja nam se redovito vraća na obostranu radost i zadovoljstvo. U toj misiji izvrsnosti kojoj smo svi bili dokraja posvećeni i nagrade kojima smo ovjenčani jesu fascinantne, 82 ukupno, od toga pet nagrada hrvatskoga glumišta, što ni veliko ni malo kazalište nema.

U svojim ste kontinuiranim ravnateljskim mandatima osvojili zaista fascinantan niz nagrada. Koliko vam je trebalo vremena i energije da formirate ekipu suradnika u Žar ptici?

Budući da je trebalo sve promtno organizirati i reagirati odmah po dolasku na funkciju ravnateljice, bilo je malo vremena, ali zato neumornog rada i predanja do iznemoglosti. Mislim da se samo na taj način može uspjeti i ostaviti traga. Dakle, potpuno predanje. Ja sam i sve svoje djelatnike uvijek upućivala da budu sjajni domaćini, da djeci naše kazalište bude oaza ljepote i dobrote i da budu svjesni toga da od ulaza u kazalište do izlaska svaki međusobni pa i najkraći susret ostavlja trag u tim mladim srcima. Nemamo pravo na neljubaznost jer je naš poziv plemenit i lijep, stoga i nas u kazalištu i one koji nam dolaze treba činiti sretnima.

Žar pticu nastavlja voditi glumac Drago Utješanović. To je logičan izbor.

Apsolutno i više nego logičan i dobrodošao. Riječ je o mladom obrazovanom čovjeku punom energije koji će nastaviti s još više žara kontinuitet našeg kazališta, a i trinaest je godina proveo u Žar ptici kao uspješan glumac i poznate su mu sve nijanse našeg djelovanja. Njegov je izbor jedan od razloga što se bezbolno udaljujem fizički, ali ne i srcem, ispunjena i vesela.

Godinama ste djelovali kao samostalna umjetnica, glumica. Mislite li da treba napraviti radikalne promjene u hrvatskim kazalištima ili zadržati status stalno zaposlenih i samostalnih dramskih umjetnika?

Mislim da treba napraviti radikalne promjene, ali sudeći po administrativnoj brzini i kompetentnosti osoba koje bi to trebale provesti bojim se da to neću doživjeti.

Koje biste uloge željeli ostvariti danas i sutra?

Trenutno o tome ne razmišljam. Iskustvo me uči da se sve ono što imenujemo ne realizira. U mojoj glavi postoji mnogo uloga, ali trenutno najvažnije mi je da se temeljito odmorim i obnovim. Baš kao i u mojoj oproštajnoj predstavi Bajka o Žar ptici koja je simbol tajne svakog uspjeha i ostvarenja koje se nalazi u svakom od nas. Ona također govori i o fenomenu kazališta, koje se, kao i ptica feniks, sa svakom predstavo rađa, ostvaraju i umire, da bi se s novom predstavom ponovno rodilo i obnovilo. Prepoznati žar-pticu u sebi tajna je svakog uspjeha i ostvarenja. Držim da sam svoju žar-pticu odavno prepoznala u sebi. Ona me tijekom šesnaest godina uspješna ravnateljstva, i to baš u istoimenom kazalištu, svakom novom premijerom, a bilo ih je 59, vizionarski vodila naprijed.

Kako biste ocijenili trenutnu sliku hrvatskoga kazališta?

Iako se mnogi nabacuju negativnim dojmovima, ja mislim da je u globalu hrvatsko kazalište kvalitetno. Najvredniji njegov segment uistinu su glumci, a najveći je propust velika oscilacija u kvaliteti, tako da u istom kazalištu možete vidjeti maestralnu predstavu, a za njom zna slijediti potpuni fijasko. Mi nemamo ono što ruska ili engleska kazališta imaju uvijek, a to je standard ispod kojega se ne ide. Kod nas je baš ta neravnoteža često pogubna za ukupni dojam o hrvatskom kazalištu.

Apsolvirali ste komparativnu književnost i češki jezik i književnost. Koje knjige trenutno čitate i kako provodite vrijeme?

Fanatično sam zaljubljena u knjige i nemam toliko vremena koliko bih željela da ga potrošim samo na čitanje. To je meni i dalje najveći mogući užitak. Strast. Čitam doslovno sve, od filozofskih rasprava preko beletristike, autobiografija, kuharica, poezije... U zadnjih nekoliko mjeseci pročitala sam ili me tek čekaju knjige kao što su: papa Franjo: Božje je ime milosrđe, Magda Szabo: Vrata, Roland Barthes: Fragmenti ljubavnog diskursa, Michael Houellebecq: Pokoravanje, Emma Healey: Elisabeth je nestala, Elif Shafak: 40 pravila ljubavi, Olja Savićević Ivančević: Pjevač u noći, Irena Vrkljan: Protokol jednog rastanka, Anthony Bourdain: Opaki zalogaj, Kuharovo putovanje, Sonia Choquette: Hodočašće duše, Natalie Angier: Canon – vrtoglavo putovanje kroz predivne osnove znanosti. No uvijek se iznova vraćam mudrosti i duhovnosti Vesne Krmpotić.

Preplavljeni smo materijalnim izazovima. Unatoč svemu posvećeni ste duhovnosti?

Vjera i duhovnost moj su glavni orijentir. S tog izvora cijeli život pijem, to mi daje snagu i izdržljivost u svim sumnjama, strahovima i posustajanjima. Mislim da mi život bez te dimenzije ne bi imao smisla. Naišla sam na neke sentencije koje mi se jako sviđaju, a mislim da me donekle i definiraju:

Onaj koji je zadovoljan sa sobom ne uspoređuje se s drugima.

Onaj koji se ne uspoređuje s drugima nije zavidan.

Onaj koji nije zavidan nije ogorčen.

Onaj koji nije ogorčen sretan je.

Onaj tko je sretan znat će usrećiti još nekoga.

Onaj tko sebe i oko sebe usrećuje otkrio je smisao života, ne tražeći ga.

Nastojim i mislim da uspijevam tako živjeti.